STRIBOR MARKOVIĆ
dr. sc., mag. pharm.

Kišilo je kao iz kabla, kao nad Brestom, tog dana. Ona je hodala bez osmijeha, za razliku od Barbare u ulici Sijama, umjesto ulice Sijama put se pružao od mosta u Gračacu. Bunari nisu bili dobri, rekao je liječnik, baš kao niti voda iz Otuče gdje se igraju rakovi. Trebalo je po kišnicu u susjedno selo, tamo su je još skupljali jer im potok nije bio u blizini. U čistu prokuhanu staklenu flašu, tamo daleko 1968. godine kuhali su studenti po Europi, a ona je samo željela jedno - da joj kćer ostane živa. Bez kišnice, ne bi bila.

"Budi sretan", govorila je teta Vava, "bilo je nekoć puno teže." Djecu obično smeta kada im bake i djedovi govore kako trebaju biti sretni i zahvalni. Uvijek su trenutna vremena najteža, uvijek su trenutni problemi najveći. Došla je sa strahom. Strahom od lijeka. Svašta je prošla. 1968. godine oboljela je od dijabetesa tipa I. Nije dijabetes ništa novo u ljudskoj povijesti, prije tridesetih godina XX. stoljeća nije ih bilo puno živih. Naime, umrli bi u mladosti. U mukama koja se zove ketoacidoza. Šećer u krvi divlja, a stanice gladuju - to je ketoacidoza. Rekao joj je liječnik, a kasnije i majka, "Budi sretna. Bilo je nekoć puno teže". 1968. godine inzulin nije bio ništa novo, djeca generacije njene majke jednostavno bi umrla. Rekla mi je, dugo sam čuvala tu kazetu s inzulinom. Dobivali bi to tjedno, a mama je sama morala kuhati svoju vodu za injekcije, odlazila bi po kišnicu jer je to bila čišća voda s manje minerala i organskih čestica, kuhala i tako davala injekcije svinjskog inzulina. Ostala je živa. Njen instinkt preživljavanja dao joj je puno snage, ta lička kišnica duboka je kao patnja njenih predaka, nađe se snage u njoj. Preživjela je tumor i kemoterapije i zračenje. Tumor se srećom nije vratio. Borila se za druge, ne samo za sebe. Trebalo je odgojiti djecu. Tek sada, tek sada nakon inzulina s prokuhanom kišnicom, nakon liječenja tumora daleko u prošlosti, tek sada sa svojih sedamdeset i više godina dopustila si je - strah. Prepala se jednog lijeka, svakako manje dramatičnog od onog što je prošla. Kada radite s pacijentima, potrebno je dopustiti sebi prihvaćanje straha. Strah treba zagrliti kao što majka grli svoje dijete. Strah se tada rasplače, omekša, napadnete li strah agresijom postat će moćniji od svih vulkana zajedno. Ne sjećam se kada sam zavolio strah nekog kao što sam zavolio strah jedne Ličanke čvršće od korijena velebitske bukve. Pričali smo. Kažem, vi biste mogli pisati povijest inzulina. Od svinjskog inzulina do modernih rekombinantnih inzulina. Nije bilo praćenja markera kontrole šećera putem šećerom obilježenog hemoglobina, HbA1C kao laboratorijska pretraga pojavit će se tek kasnije. Bila je stihija. Kažem joj, da vam je netko rekao da ćete imati trajni senzor inzulina koji pregledavate mobitelom, mislili bi da se radi o znanstveno-fantastičnom romanu.

Kad sam devedesetih godina bio u Rumunjskoj, sjećanja Rumunja na Ceaușescua bila su svježa, svježa kao krv. Sjećali su se jedine salame slične našem parizeru koja bi odmah pozelenila kada bi se razrezala. Mudre židovske obitelji iz Temišvara, mađarskog materinjeg jezika, riješile su problem – salama se odmah trebala pohati pa ne bi pozelenila. Pričali su mi o farmama svinja za izvoz okruženim žicama i vojskom, no najviše me dojmilo prisustvo fotokopirnog uređaja. U Temišvaru je bio samo jedan. Čuvala ga je tajna policija. Njegovo korištenje bez dozvole stajalo bi života. Kopiranje znanja, knjiga, bio je luksuz za odabrane. Znanje i informacije bile su ograničene kao zlato središnjih banaka.

Mislim si često, koliko smo zahvalni? Teta me podsjećala na zahvalnost. Religije su me podsjećale na zahvalnost. Čak i New Age me podsjećao na zahvalnost. Malo je to vrijedilo, sve bi to bila patvorina, osim tetinih priča. Trebao sam samo sazreti, ništa drugo. Kako je rekao moj prijatelj mudri profesor Maksimović iz Srbije, ne pamte ljudi sljepilo djece zbog manjka vitamina A. Ne pamte trovanje cijanidima iz hrane. Ne pamte miksedem zbog jedenja sirovih krstašica u gladi. Ne pamte ekstremni manjak cinka zbog isključivog jedenja žitarica. Ne pamte ergotizam. Ne pamte kvašiorkor. Ne pamte difteriju.

Informacije su klikom dostupne. Ljutim se, ako mi se najnoviji znanstveni rad ne skine za dvije sekunde, već pet sekundi. Kad sam bio student, genetske sekvence virusa skidao sam modemom da bih ih mogao usporediti sa svojim rezultatima. 200 kuna iz skromnog džepa studenta je otišlo na modem ludom T-comu, protok informacija je koštao kao suho zlato. Svakako je bio jeftiniji od kopiranja u Temišvaru osamdesetih. Nisam platio glavom. Ljudi se danas fascinantno poistovjećuju sa Židovima drugog svjetskog rata, prava je paralelna pandemija orgazma samoljubivog mučeništva. Za njihovo drobljenje internetom baš ih ne tjeraju u Sardinen Packung, ako ne znate što je to, pročitajte u povijesti Shoah. Kaže moja mudra Nada, u selu njene mladosti žena umrla od uboda trnom. Ne pamte ljudi majku koja je skupljala u susjednom selu kišnicu za inzulin za svoju kćer. Bila je i zahvalna. Djeca iz njenog djetinjstva bila su već davno mrtva. Danas bi pola agencije za lijekove počinilo ritualno samoubojstvo kad bi netko dobivao injekcijom prokuhanu kišnicu. Tad smo bili zahvalni.

Dolazim kući, čeka me oprano suđe u perilici. Ja još pamtim pranje zlatnim pijeskom, teti Roziki je bio najbolji. Pišem umjesto da iskuhavam veš plavim radionom u loncu, evo je perilica sve radi. Idem pogledati promjenu strukture spike proteina, treba mi par minuta da nađem. I dosta godina učenja da interpretiram. Mrzim gomilati zalihe hrane, što znači da imam više kalorija u stanu od domaćinstava XIX. stoljeća.

Dugo mi je vremena trebalo da shvatim što mi je posao donio, bi li mi bolje bilo da negdje vrtim papire i žalim se na politički postavljenog šefa? Propustio bih iskuhanu kišnicu. Propustio bih najstarije živuće ljude koji su preboljeli endemičnu malariju u delti Neretve. Sreća ne bi trebala počivati u usporedbi, ali nas mudra prošlost može podučiti vlastitim oholostima. Izliječiti ih. Donio mi je puno strahova ljudi, u nekom svijetu-utopiji volio bih samo pričati s onim bezbrojnim ljudima čemu služi ona crvena tableta. Da progovore čega se plaše, da zagrlim njihov strah, kažem, ali vi nećete skupljati kišnicu. Hajde, nije nam tako loše. Treba biti zahvalan. Ništa nije idealno, ali najbolje se svi mi trudimo koliko možemo u trenutnoj sekvenci vremena i znanja. Nikome nismo obećali baš savršenost. Sanjam, ali HZZO još neće plaćati priče o majci koja je skupljala kišnicu za život svoje kćeri.

Bez prestanka je kišilo kao nad Brestom tog dana, pogled mi je pratio njen hod dok je slika nestajala kao privid, kao magla, pratio sam je sve dok nije potpuno nestala. Sve što sam mogao napraviti je učiniti je besmrtnom barem za ovaj tren i možda, i samo možda, da probudim malo zahvalnosti baš danas u vama.