SAŠA CECI
dr.sc., fizičar

Imam jedan problem kad gledam filmove. I nikako da me prođe. Gledam tako neki dan Čuvare galaksije. Drugi dio. Ide sam kraj filma. Sprovod. Umro je tip koji je oteo klinca po nalogu njegova oca od obitelji njegove majke, a onda umjesto da ga preda ocu, zadrži ga i odgoji kao pljačkaša držeći ga u pokornosti prijeteći da će ga pojesti ako ga ne bude slušao i obavljao poslove za njega. Ako je taj umro, reklo bi se da je očito happy end.

No, zapravo je umro tako da je spasio život (sad već odraslom) klincu koji se raspao kad je skužio da je njegov netom pronađeni otac bio ubio njegovu majku. I tako mu je drugi put spasio život - prvi put je bilo kad ga nije isporučio poremećenom starom. Sad je klinac konačno shvatio da je ovaj zapravo cijeli život brinuo za njega. Kao otac za sina. Njegova ekipa pljačkaša, koja ga se davno odrekla jer je oteo dijete (ima časti i među lopovima), doznali su za to i ipak su mu došli odati posljednju počast.

Sprovod ide, svira Cat Stevensova pjesma Father and Son, a ja sjedim na fotelji, gutam knedle i rubom majice poskrivećki pokušavam obrisati vlagu iz očiju. Ne pomaže, jer se uporno stvara nova. Napala mi je i nos. Kao neka alergija, samo što nisam alergičan. Čak i sad, dok ovo pišem, vraćaju mi se isti simptomi. Glupi znanstveno-fantastični film napravljen po dječjem stripu.

Tko zna što mi se sve u glavi odvija. I ja sam otac. I imao sam oca. Sve se nekako izmiješalo. Ili je sve sjelo na pravo mjesto. Nemam pojma.

U toj završnoj sceni filma svi frendovi našeg heroja, odraslog klinca, shvaćaju da osjećaju nešto što se neizrečeno kroz priču vuklo od početka (čak i prvog dijela). Ljubav, naravno. Možda to ima neke veze.

Ne znam točno zašto, možda imam PTSP od Romea i Julije iz školske lektire, ali uvijek me dirne kad unatoč svim preprekama ljubav nađe pravi put. I nitko ne umre usput.

Znam da su skoro sve pjesme ljubavne. A mi posebno pamtimo one koje smo slušali kad smo bili zaljubljeni. Kad smo prvi put skužili da svaka ima smisla. Vjerojatno je tako i s filmovima. Neki koji nama puno znače, drugima su često totalno bezvezni.

Jedan od tih bezveznih je Pedeset prvih poljubaca. On je veterinar za morske životinje na Havajima i patološki zavodnik - ostavlja cure nakon što ih osvoji. U nekom restoranu slučajno naleti na nju, nastavnicu likovnog. Jako se svide jedno drugom pa se dogovore da se tamo opet nađu sutradan u isto vrijeme. Sutra ona opet dođe, ali ga ne prepoznaje. Kasnije se sazna da je imala automobilsku nesreću u kojoj joj je oštećen mozak. Kad se probudi, zaboravi sve što se događalo prethodni dan. I tako ponavlja isti dan u kojem oslikava mural na kući, ponekad pjevajući pjesmu Wouldn't it be Nice i priprema proslavu za očev rođendan. I dolazi na ručak u taj restoran.

On je svaki od sljedećih (50?) dana pokušava zavesti, prvo sa svojim jeftinim i glupim forama koje sve propadaju na urnebesne načine, što je čak i zabavno, a onda se on promijeni nabolje (kao što je i red u svakoj dobroj priči) i konačno joj se ponovno svidi. Ali tada postaje sve tužnije, jer ga ona svako jutro zaboravlja. Boli ga to previše i konačno odustaje.

Njezin stari na rastanku mu poklanja CD The Beach Boysa, na kojem je i Wouldn't it be Nice. Scena u kojoj on sam za kormilom broda plačući urla uz tu pjesmu je možda više komična nego dirljiva, ali on tada odluči da je ipak posjeti u institutu za istraživanje mozga gdje je ona pacijent, a kao dio terapije drugim pacijentima predaje likovni.

Kad je stigao tamo pita ju sjeća li se tko je on. Ona mu kaže da se ne sjeća, ali da ima pitanje za njega. Odvede ga u svoj atelje i pokaže mu gomilu slika koje je naslikala. Na svakoj je njegovo lice i tada mu ona postavi pitanje – tko je on, i zašto ga svaku noć sanja.

I evo opet one moje alergije (bez alergena), i knedle u grlu (bez šljiva). Da se razumijemo, taj film je grozan. Humor u njemu je totalno neprimjeren, čak i po ondašnjim standardima, ali ja se svejedno raspadnem na kraju.

U završnoj sceni filma sve je kao u raju. Svi dobiju ono što su željeli i što su nekom poetskom pravdom svojom požrtvovnošću zaslužili. Možda je i taj biblijski element da, oni dobri i oni loši koji su se popravili, budu nagrađeni rajem doprinose tom mom osjećaju. Primijetio sam da nekad bude tako.

Možda će nekome (mnogima?) to biti neobično, ali eto i jednog ateista mogu dirnuti vjerski nabijeni momenti u popularnoj kulturi.

Sjećam se serije, mislim da se zvala U sedmom nebu. Stari je pastor u nekoj američkoj crkvi koja se nalazi u blizini kuće u kojoj živi sa ženom i nekim brojem djece. Sve radnje su išle u smjeru da se nešto zakomplicira (život prepun modernih zala nosi premnoge izazove) i da se onda sve nekako riješi zahvaljujući kršćanskom moralu naših heroja.

Nemam pojma zašto sam uopće gledao tu seriju. Mogu se sad vaditi da sam htio upoznati "neprijatelja", ili da je to bilo zbog Jessice Biel (koja je glumila jednu od pastorovih kćeri), ili zato što sam ovisnik o televiziji pa sam gledao sve gluposti koje su bile emitirane. Stvarno ne znam.

U jednoj od epizoda netko od staraca je pronašao drogu u školskim stvarima jednog od klinaca. I to baš klinca koji je inače bio skroz dobro dijete. Najbolje. Prvo su starci raspravljali što da naprave, a onda su ga odlučili ispitati o tome. Mali je tvrdio da to nije njegovo, da je pomagao frendu iz razreda, da ga je htio spasiti od problema. Priča nije zvučala baš dobro. A onda je sve krenulo s lošeg na gore. Kao u Modernoj obitelji, samo nije bilo smiješno.

On izgubio povjerenje u njih jer su mu kopali po stvarima, a oni su izgubili povjerenje u njega jer su se jako uplašili zbog toga što se događa djeci kad se počnu drogirati. I više nije bilo natrag.

Stvar je bila u tome da fakat nije bila njegova droga. To nepovjerenje staraca toliko ga je pogodilo da je pobjegao od kuće. Morao je otići negdje, a nije imao gdje. Totalno izbezumljeni starci tražili su po cijelom gradu, ali ga nikako nisu mogli pronaći. Morali su napraviti nešto, a nisu mogli napraviti ništa.

Slomljeni bezuspješnom potragom vratili su se kući. Zadnja nada im je bila da se možda ipak vratio kući. Nije. Očajni, ne znajući više što da naprave, otišli su u svoju crkvu. Tamo su našli – njega. Ni on nije znao što da radi pa je došao na jedino mjesto gdje je imao osjećaj da mu netko vjeruje.

Oni se grle, a mene alergija puca sto na sat. Broj knedli u grlu da i ne spominjem. Ne znam zašto me to toliko pogodilo. OK, sucker sam za happy end, to je očito, ali ima tu još nešto.

Ovdje sam vidio da svi možemo biti i dobronamjerni i brižni, i svejedno usrati motku. Možda sam i ja tako pogrešno protumačio nečije postupke ili je netko ispravno protumačio moje, a da ja nisam ni svjestan da postupam pogrešno. Tko zna, možda sam baš zato ovo zapamtio.

Možda, ali to ne objašnjava zašto me činjenica da su se našli baš u crkvi toliko dirnula. Ne, ne mislim da se vraćam vjeri. Taj je brod, bojim se, odavno otplovio.

Ali imam jednu drugu ideju.

Ni u jednom filmu i seriji, koja mene nekako posebno dotiče, a u kojima se pojavljuje Bog ili neko drugo nadnaravno biće, ne koriste svoju moć da uklone sve probleme koji nas muče. Anđeo Clarence u filmu Divan život zarađuje svoja krila pomažući slomljenom čovjeku da pronađe smisao u životu pokazujući mu koliko njegov život daje smisla drugima. Bog i ta druga bića pomažu nam da se sami izborimo sa svojim problemima i ne daju nam da olako posustanemo u toj borbi.

Ono u čemu nam pomažu je da vidimo da su ljudi koje najviše trebamo nerijetko tu kraj nas. Naši roditelji, biološki ili ne. Naše prave ljubavi i drugi dragi ljudi u čijem društvu mi osjećamo prisutnost nečeg posebnog. Većeg od nas. Vjernici će to zvati Bogom. Ja nemam nikakav problem s tim.

Znaju me pitati kako je živjeti bez Boga, vjerojatno misleći i na taj uzvišeni osjećaj. Odgovor je da ja ne živim bez tog osjećaja. Osjećam ga punim srcem. Možda zato i plačem toliko. Ja ga samo interpretiram malo drugačije.

Vidim sav taj prekrasan svijet, i toliko prekrasnih ljudi u njemu. Ljudi koji spremno uskaču jedni drugima u pomoć, čak i ako tako sebe dovode u opasnost. Ljudi koji vole tako jako da potpuno zaborave na sebe. Ljude koji zajedno stvaraju svijet u kojem je sve više čuda moguće. Znam, znam da ne znamo sve, ali trudimo se razumjeti više. I voljeti više. Ako postoji Bog, to je tako zato što postoji Bog, a ako ne postoji, onda sve to postoji zbog nas.

I zato ja nisam nevjernik. Ja vjerujem. Vjerujem u ljude. Vjerujem u nas.