Panel „Radni stres i profesionalno sagorijevanje djelatnika u domovima za starije osobe“

Panel „Radni stres i profesionalno sagorijevanje djelatnika u domovima za starije osobe“

Ana Puljak
dr.med., spec. javnog zdravstva


Stres je fiziološki i psihološki odgovor na situaciju koju osoba doživljava kao opasnu i ugrožavajuću. Radni stres je emocionalni, bihevioralni i fiziološki odgovor pojedinca na nepovoljne i štetne aspekte rada i najčešće je rezultat nesklada između osobnih obilježja i profesionalne okoline. Jedan je od najznačajnijih čimbenika koji vode u sindrom profesionalnog sagorijevanja, a koji se smatra ishodom neuspješnog suočavanja s dugotrajnim radnim stresom, obilježen je osjećajem gubitka energije i iscrpljenjem i reduciranom profesionalnom učinkovitošću. Sindrom sagorijevanja najčešće se javlja u pomagačkim zanimanjima.

U panelu posvećenom profesionalnom sagorijevanju djelatnika u domovima za starije, raspravljat će se o radnim uvjetima i radnom okruženju medicinskih sestara u domovima za starije, razlici u odnosu na rad medicinskih sestara u okvirima zdravstvene službe, različitim stresogenim čimbenicima i njihovim obilježjima kroz koje se može uočiti bitno različita percepcija radnog stresa, kao i potencijalno različiti načini suočavanja sa stresom. Medicinske sestre zaposlene u domovima za starije osobe, skrbe o korisnicima s učestalim komorbiditetima, ali, za razliku od medicinskih sestara zaposlenih u zdravstvu, uz limitiranu potporu liječnika, i suočavaju se sa smrću korisnika za koje su prethodno dugotrajno skrbile.

Uz stresogene čimbenike koje dijele sa sestrama zaposlenim u zdravstvu, medicinske sestre zaposlene u domovima za starije u istraživanjima najčešće ističu i visoku odgovornost za ishode skrbi, manjak osoblja, radno opterećenje, nejasnoću profesionalne uloge, nedovoljnu financijsku nagradu, nedovoljnu potporu i nedovoljno priznanje za obavljeni rad. Prevalencija obilježja sindroma sagorijevanja u zdravstvenog osoblja zaposlenog u domovima za njegu starijih osoba vrlo je visoka, i u razvijenim zemljama kreće se u rasponu od 30 do 50%.

Uz obilježja radnog okoliša koja su najčešće dugotrajna i koja dovode do radnog stresa, pojava posebnih kriznih okolnosti predstavljala je dodatni pritisak na prilagodbene kapacitete djelatnika te moguće dodatno negativno utjecala na zdravlje pojedinca i kvalitetu u profesionalnom radu. Pandemija COVID-19, kronični je stresni faktor kojemu su posebno bili izloženi zdravstveni djelatnici, a vrlo specifično izloženi i zaposlenici i korisnici domova za starije. U Zagrebu, 2020. godine dogodilo se i više snažnih potresa koji mogu dovesti do razvoja izraženog osjećaja bespomoćnosti te naknadnog postraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), pojačane anksioznosti i depresivnosti, čak i godinu dana nakon događaja. Osim toga, uzrokuju dodatne promjene u organizaciji rada i dodatni pritisak na prilagodbene kapacitete djelatnika.

Domovi za starije ustanove su socijalne skrbi, kadrovski i organizacijski vrlo specifični, što uvjetuje i pojavu specifičnih stresogenih čimbenika i kroz razdoblja kriznih događanja. Tijekom pandemije i potresa, zdravstveno i ostalo osoblje, bilo je izloženo različitim opterećujućim čimbenicima: potrebi kontinuiranog provođenja epidemioloških mjera, osjećaju odgovornosti za živote korisnika, uvođenju novih postupaka u skrbi, višednevnim radnim smjenama, kadrovskom deficitu te brojnim drugima, koje smo uočili kroz epidemiološki nadzor, savjetodavni rad i kontinuiranu komunikaciju s djelatnicima domova za starije te kroz radionice njihovog osnaživanja koje smo proveli tijekom ovog razdoblja, a koji će biti raspravljeni kroz panel diskusiju.

Osim toga bit će predstavljeni i rezultati dosadašnjih međunarodnih istraživanja na temu radnog stresa i pojave sindroma sagorijevanja kod djelatnika u domovima za starije osobe. Krizna događanja koja se u velikoj mjeri ili gotovo u potpunosti odnose na zdravlje populacije, a time i dodatno na zdravlje zdravstvenih djelatnika, sigurno su tema kojoj je nužno posvetiti značajnu pažnju kroz istraživanja, stručni rad i kroz definiranje mjera i programa zaštite zdravlja djelatnika u ovakvim situacijama.

Popularizacijom ove teme dodatno će se ostvariti i senzibilizacija na ono što su zdravstveni djelatnici i ostalo osoblje koje je skrbilo o pacijentima unutar sustava zdravstvene i socijalne skrbi ponijeli „na svojim leđima“, a što je zasigurno utjecalo i na njihovo zdravlje i profesionalnu učinkovitost. Ova tema nužno mora biti „na stolu“ i dugoročno, kao jedinstvena prilika da pokažemo brigu i omogućimo zaštitu zdravlja onih koji uvijek brinu o drugima. Ne samo deklarativno, nego i kroz sustavnu implementaciju.

Ana Puljak, dr.med., spec. javnog zdravstva
KBT psihoterapeut
Voditeljica Službe za javno zdravstvo
Nastavni zavod za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“