PIŠE MILIVOJ JOVANČEVIĆ
prof. prim. dr. sc., dr. med., spec. pedijatar
Uobičajena je predrasuda da smo svojim rođenjem stvoreni u cijelosti, da nam je potrebno samo nešto hrane i vremena kako bi porasli i postali odrasli. No, skriveno od očiju roditelja, događaju se zadivljujući procesi u kojima se nastavlja rađanje i sazrijevanje. Možda najtajanstveniji i najznačajniji događaji (procesi) koji se odvijaju u periodu od djetetova rođenja pa sve do odrasle dobi, događaju se u mozgu.
Nove tehnologije su nam omogućile upoznati cijeli jedan svijet i razumjeti što se događa i koji čimbenici utječu na rani razvoj mozga. S jedne strane je riječ o našem nasljeđu - o genima - programu koji određuje potencijale razvoja našeg mozga; no s druge strane, riječ je i o vanjskim utjecajima koji određuju u kojoj će se mjeri ovi potencijali razviti. Bez skladnog međusobnog djelovanja nema niti skladnog niti potpunog razvoja mozga.
Za vrijeme prenatalnog razvoja, stanice mozga nastaju zapanjujućom brzinom od oko 250.000 stanica u
minuti. Sredinom trudnoće (koncem dvadesetog tjedna razvoja fetusa) stvorene su milijarde neurona.
Utjecaj prehrane djeteta na razvoj mozga je najveći u prenatalnom periodu. Ovdje treba posebno istaknuti
potrebu za dostatnom količinom folne kiseline (spoja koji pripada skupini B vitamina) od samog početka
trudnoće. Ona je, naime, nužna za pravilni razvoj mozga u prvim mjesecima trudnoće. Bez nje se značajno
češće događaju teški poremećaji u razvoju živčanog sustava (spina bifida) koji mogu uzrokovati smrt ili
doživotnu invalidnost djeteta. Prehrana, u prvim godinama života, može također imati značajnog utjecaja
na zdravlje; na sposobnost učenja, komuniciranja, analitičkog razmišljanja, uspješne socijalizacije i
prilagodbe novim situacijama. Kvalitetna prehrana i dobro zdravlje su u bliskoj povezanosti tijekom
cijelog života, no ta je povezanost najizraženija u prvim godinama života. Nekvalitetna prehrana
uzrokuje slabiji kognitivni razvoj, umanjuje pažnju i koncentraciju te smanjuje uspješnost u kasnijem
životu.
Pri rođenju, mozak dosegne 70% veličine i 25% težine odraslog mozga. U periodu koji slijedi, nastaju
nove moždane stanice (neuroni) koji putuju na svoja konačna odredišta. Podstaknuti podražajima izvana,
moždane stanice stvaraju međusobne poveznice (sinapse), čime se omogućava njihovo međusobno
komuniciranje. Najveći dio kasnijeg prirasta težine mozga događa se upravo na račun stvaranja
sinaptičkih veza između neurona, te povećanja broja potpornih (glija) stanica. Sinaptičke veze umrežuju
moždane stanice i omogućavaju međusobni prijenos signala.
I same moždane stanice postupno sazrijevaju – mijenjaju svoj izgled i funkciju. Tipični neuron se
sastoji od staničnog tijela, dendrita i aksona (Slika 1).
Slika 1 - Struktura moždane stanice (neurona)
Stanično tijelo osigurava biološke funkcije, baš kao i kod svake druge žive stanice. Dakle, tijelo
neurona uključuje i jezgru u kojoj se nalazi DNK i omogućuje ekspresiju gena uz pomoć kojih neuron
postiže svoju funkciju: procesiranje informacija. Dendriti i aksoni su produžeci staničnog tijela, vrlo
su tanki u odnosu na veličinu tijela stanice i funkcija im je prikupljanje (dendrit) i odašiljanje
(akson) informacija. Dendriti i aksoni omogućuju moždanim stanicama da se povežu u veliku mrežu koju
nazivamo mozak, ili još općenitije, živčani sustav. Neuroni međusobno komuniciraju odašiljući
elektro-kemijske signale.
Tako izdanci kojima međusobno komuniciraju postaju sve razgranatiji a dugački krak (akson) kojim se
impulsi iz jedne moždane stanice vode prema drugoj dobijaju ovojnicu koja omogućava brži prijenos
impulsa. Dakle, s vremenom mreža kojom se prenose informacije iz jednog dijela mozga u drugi postaje sve
bogatija a prijenos sve brži (Slika 2).
Slika 2 - Prikaz promjena u izgledu nezrele i zrele moždane stanice (neurona)
U procesu razvoja, neuroni odgovaraju na stimulaciju iz okoline međusobnim povezivanjem – stvaraju se
(granaju) neuronske poveznice (sinapse). Niti kojima se neuroni povezuju (dendriti) stvaraju složene
živčane puteve. Ako je stanica mozga opetovano izložena stimulaciji jednakog obilježja te poveznice
postaju deblje. Tako svaki dodir ili pokretanje tijela donose podražaje u moždane stanice i stimuliraju
ih na međusobno povezivanje. Na toj spoznaji se temelji i fizikalna terapija koja se provodi u djece
(ali i odraslih) koja su imala krvarenje u mozgu ili druga oštećenja uzrokovana nedostatkom kisika.
Upravo ponavljanjem jednakih podražaja dolazi do stvaranja novih poveznica među moždanim stanicama koje
vremenom (i vježbom) postaju sve izraženije i pretvaraju se u prave moždane puteve koji preuzimaju
funkciju oštećenih dijelova mozga. U daljnjem tijeku razvoja djeteta, sinapse postaju sve složenije,
poput mladog drveta koje pruža nove grane i ogranke. Konačni učinak je gusta mreža neuralnih puteva koji
nastaju kao posljedica fizioloških procesa potaknutih stimulacijom i učenjem. Povećanje veličine i
težine mozga su predvidljivi neurofiziološki rezultati stimulativnog utjecaja okoliša na njegov razvoj.
Ukoliko se podražaj ne ponavlja, poveznice se stanjuju i ubrzo nestaju ('sasuše' se).
Jedinstveni način na koji majka njeguje i odgaja dijete vjerojatno i uvjetuje našu različitost; način na
koji razmišljamo, komuniciramo i djelujemo. I ne samo majka, nego i otac i svi ostali koji redovito
održavaju veze s djetetom ostavljaju neizbrisiv trag u njegovoj osobnosti. Sjetimo se samo koliko
djetetu znači njegova 'teta' u vrtiću, sjećanje na sve što je ona donijela ostaju do odrasle dobi.
Nakon treće godine sinaptogeneza se usporava i traje otprilike do desete godine. Od poroda do navršene
treće godine u mozgu nastaje više sinapsi nego što će biti potrebno u odrasloj dobi. Sinaptičke veze i
putovi koje mozak učestalo koristi ostat će očuvane i učvrstiti se, a veze koje se ne koriste će
zauvijek nestati. U usporedbi s odraslim mozgom, u dobi od 3 godine, mozak ima dvostruko više međusobnih
veza između svojih 100 milijardi neurona koji se nalaze u kori velikog mozga. Iza desete godine života
nestajanje („sušenje“) veza postaje izraženije od stvaranja novih te mreža koja povezuje moždane stanice
postaje sve rjeđa (Slika 3).
Slika 3 - Povećanje broja sinapsi, potom smanjenje
Mozak ima sposobnost mijenjanja fizičkih, kemijskih i strukturnih obilježja kao odgovor na vanjske
podražaje – doživljaje iz okoline, stoga se može reći da se 'arhitektura' svakog ljudskog mozga mijenja
pod utjecajem svih novostečenih vještina i znanja. Tijekom čitavog razvojnog razdoblja u mozgu se
odvijaju razvojni procesi, tj. učenje i učvršćivanje sinaptičkih veza. Kako bi pomogli djetetu da bude
uspješno, trebamo osigurati mnoštvo pozitivnih socijalnih prilika i mogućnosti učenja, kako bi sinapse
koje su njima podražene ostale trajno.
Uspostava komunikacije između moždanih stanica je važna u procesu razvoja spoznajnih procesa i pamćenja.
U nekolicini poremećaja mozga koje obilježavaju poremećaji učenja i mišljenja, pronađene su strukturne
promjene u živčanim stanicama hipokampusa – dijela mozga koji je odgovoran za učenje i pamćenje.
Dendriti (poveznice) su bile malene i slabo razgranate.
Najznačajnija je spoznaja da uz nasljedne jednako važan utjecaj imaju vanjski utjecaji kao što su
ljubav, njega, odgoj i obrazovanje. Tek uz međusobnu interakciju dolazi do stvaranja konačnog izgleda
(arhitekture) i funkcije mozga; bez vanjskih čimbenika nema normalnog rasta i razvoja moždanih struktura
i njihovih funkcija. Za neke od tih procesa postoje kritični periodi, uski prozori vremena unutar kojih
se te stvari mogu 'naučiti' stimulacijom mozga određenim podražajima. Izvan ovih perioda, stimulacija
tih procesa nije niti izdaleka tako učinkovita. Stoga je nužno osigurati odgovarajuće podražaje u pravo
vrijeme. Primjer za ovo je razvoj vida. Ukoliko novorođenče ne vidi svjetlost u prvih 6 mjeseci života,
živci koji provode signal vida od oka do moždane kore će atrofirati (zakržljati).
U kritičnim periodima iznimno nepovoljno mogu djelovati škodljivi čimbenici iz okoliša. Nažalost, sve je
veći broj kemijskih supstanci koje se nalaze u hrani, vodi, zraku, odjeći, obući, kozmetici i dodacima
prehrani koje nisu kontrolirane na primjereni način. Također je slabo poznat utjecaj elektromagnetskih
polja koja su sve češće prisutna u okolišu (mikrovalne pećnice, mobiteli, repetitori teleoperatera,
odašiljači, radari).
Osjetljiva razdoblja predstavljaju manje precizno određene vremenske periode u kojima je otvorena
mogućnost određenih, za taj period karakterističnih i kasnije neponovljivih, načina učenja. Jedan od
primjera je rani razvoj govora. Poznato je da djeca progovore prve riječi u dobi od 10 – 12 mjeseci; no
njihovo zanimanje za govor započinje puno ranije. Novija istraživanja su pokazala da su djeca osjetljiva
na govor neposredno po rođenju, a prema nekim izvješćima i u vrijeme dok se nalaze u trbuhu. Tako su
pokazane promjene u reagiranju novorođenčadi u prvim danima života koja nedvojbeno pokazuju da
prepoznaju svoj materinji jezik ili da mogu razlikovati čak dva različita jezika kada roditelji govore
različitim jezikom (bilingvalna djeca). Specifičnost načina učenja jezika je u tome što dojenčad, za
razliku od odraslih, razlikuje jezik temeljem ritmičkih obilježja govora (postoji hipoteza ritmičke
diskriminacije obilježja jezika). Zbog toga djeca koja su bila godinama u izolaciji (zlostavljana
zatvaranjem u podrume) kasnije ne mogu naučiti dobro govoriti. To je ujedno i razlogom zašto djeca u
dobi do 6 godina mogu s lakoćom naučiti govoriti strani jezik s pravilnim naglaskom, dok odrasli to
gotovo ne mogu.
Optimalna razdoblja za učenje i stjecanje važnih životnih vještina navedena su na sljedećoj slici
i također su uvjetovana specifičnim razvojnim promjenama u mozgu (Slika 4.).
Slika 4 - Optimalna razdoblja za učenje i stjecanje važnih životnih vještina
Ukoliko je u ovim periodima dijete u mirnoj i poticajnoj atmosferi, okruženo ljubavlju i pažnjom, a roditelji se ponašaju na njemu predvidljiv način, u njegovu će se mozgu razviti veze koje će mu omogućiti svladavanje navedenih vještina i znanja. Ukoliko dijete raste u okolini depriviranoj od ljubavi, sigurnosti i roditeljske njege (kao npr. u domovima za nezbrinutu djecu), u njegovom se mozgu mnoštvo sinapsi neće očuvati već se 'osušiti', te će i njihov mozak biti znatno drukčiji od mozgova djece koja rastu u osjećajno bogatom ozračju. Doživljaji su poput hrane za mozak. Bogatstvo ljubavi i zdrave stimulacije omogućavaju mozgu rast i uspješan razvoj, stoga poticajno ozračje pospješuje razvoj inteligencije i individualnih prednosti. Nasuprot tome, nestimulativno ozračje osiromašuje razvoj mozga. Nažalost, mozak velikog broja djece gladuje zbog manjka pažnje i odgovarajućih podražaja (doživljaja). Bez podražaja, bez korištenja, moždane stanice odumiru.
U dojenačkoj dobi i ranom djetinjstvu stres može poremetiti razvoj mreže moždanih stanica. Povišene
razine glavnih prenosioca signala (kemijskih supstanci, tzv. messengers) koje se javljaju kao odgovor na
stres, mogu zakočiti proces umrežavanja stanica (sinaptogenezu). Ekstremna ili/i produljena izloženost
stresu može uzrokovati pojačano izlučivanje hormona koji mogu razoriti živčane stanice. Kronično
doživljavanje stresa može stvoriti negativne obrasce razmišljanja i osjećanja koji mogu ostati trajno –
cijeli život. Odvajanje od roditelja je jedan od najvećih stresova u prvim godinama života jer izaziva
osjećaj egzistencijalne ugroženosti, apsolutne bespomoćnosti i nezaštićenosti!
Novije epidemiološke studije su pokazale da stres u dojenačkoj dobi može doprinijeti nastanku različitih
poremećaja: psihičkih - u rasponu od autizma pa do depresije, koronarne bolesti, nasilja u obitelji,
alkoholizma i narkomanije. Izloženost stresu u najranijoj dobi višestruko povećava učestalost ovih
bolesti! Osim toga, djeca koja su pretrpjela traume u najranijim godinama (od čega je najgori gubitak
roditelja), imala su jače razvijene veze koje provode emocije straha. Zbog toga su pokazivala simptome
straha čak i u odsutnosti vidljive prijetnje. Kao da su ostala 'zaglavljena' u reakciji na traumatično
iskustvo.
Izrazito zaštitno djeluje skladni rani odnos između roditelja i dojenčeta, takozvani sigurni tip
privrženosti. U njemu majka i dijete predstavljaju nedjeljivu cjelinu, toplo i skladno komuniciraju i
međusobno se razumiju. Iz toga dijete dobija osjećaj zaštićenosti i voljenosti. Uz takve osjećaje i
potporu majke stres ima značajno manje nepovoljnih utjecaja na razvoj mozga. Djeca koja su izložena
zlostavljanju, zanemarivanju, nesigurnosti ili disorganiziranosti odnosa s roditeljem (uključujući i
maternalnu depresiju) mogu dugotrajno imati poremećen obrazac izlučivanja kortizola – hormona
nadbubrežne žlijezde. U odrasloj dobi imaju osjećaj da ih nitko ne razumije; postaju 'buntovnici bez
razloga', manje su uspješni kasnije u životu i češće odlaze u bolesti ovisnosti, socijalnu patologiju i
kriminal. Možda ovdje nalazimo objašnjenje zašto različiti programi psihosocijalne potpore, unatoč
velikim naporima, nemaju zadovoljavajući učinak. Moguće se ovim podacima može objasniti i tako velika
učestalost depresije i ostalih psihičkih poremećaja odraslih. Naime suvremeni način življenja je donio i
značajne promjene u živote mladih roditelja – djeca se sve ranije odvajaju od njih (polazak u jaslice u
dobi od 6 mjeseci) a međusobna komunikacija postaje sve oskudnija. Sve se manje vremena provodi s
djecom, život je užurban i prevladava bitka za egzistencijalna pitanja obitelji. Sjetimo se samo scene
iz američkih filmova gdje majka i otac, pred večernji izlazak, dolaze u dječju sobu. Dadilja drži
njihovo dojenče i oni mu daju poljubac za laku noć. Naizgled idilična slika grubo narušava uspostavu
kvalitetnog ranog odnosa s djetetom (sigurnog obrasca privrženosti) obzirom da dijete treba svog
roditelja a nikada nije sigurno kada će biti uz njega. Stoga poticajan odgoj i njega osiguravaju
pozitivan razvoj i smanjuju rizik nastanka poremećaja uzrokovanih stresom.
Osim stresa, na rani razvoj mozga nepovoljno djeluju i drugi uzroci prekomjerne stimulacije. Istraživanja
su pokazala da rana iskustva mogu doprinijeti poremećajima pažnje i drugim ADHD simptomima (poremećaj
pažnje i koncentracije s hiperaktivnošću). Kombinacija nasljeđa (genetskih faktora) i utjecaja iz
okoliša imaju odlučnu ulogu u razvoju ADHD-a, njegovog stupnja i progresije. Djeca koja gledaju TV u
dobi od 1 – 3 godine imaju značajno veći rizik od razvoja poremećaja pažnje u dobi kada dosegnu 7
godina. Stoga je u procesu liječenja hiperaktivne djece potrebno obratiti pozornost na naviku gledanja
TV-a.
Dr. Frederick J. Zimmerman i Dr. Dimitri A. Christakis s Washingtonskog sveučilišta ukazuju da, kod vrlo
male djece, gledanje TV-a može uzrokovati niže dosege u području matematike, čitanja sa razumijevanjem i
interpretaciji pročitanog sadržaja. Stoga još u kolovozu 1999. godine Američko pedijatrijsko društvo
donosi preporuku da djeca u dobi do 2 godine ne bi trebali gledati televiziju niti bilo kakav drugi
ekran jer TV 'može negativno utjecati na rani razvoj mozga'.
Iz dosadašnjih istraživanja može se izdvojiti deset čimbenika koje svako dijete treba za kvalitetan psihosocijalni razvoj. Za razvoj djetetovih potencijala bitno mu je od prvog dana omogućiti interakcije s odraslima (prvenstveno majkom) pune razumijevanja djetetovih potreba i prikladnog reagiranja na njih. Dodir se smatra prvim signalom koji djetetu govori da je voljeno i time potiče stvaranje sinapsi u njegovu mozgu. Stabilna i predvidljiva atmosfera djetetu pruža osjećaj sigurnosti i omogućuje mu razvoj znatiželje za okolinu. Sigurno i zdravo okruženje omogućuje djetetu zdrav i neometan razvoj. Majka koja pokazuje samopouzdanje i vlada situacijom naučit će dijete da ovlada svojim emocijama. Kvalitetna briga za djecu u jaslicama i vrtićima, s barem 1 njegovateljicom na 3 dojenčeta, odnosno 4 mala djeteta, omogućit će djetetu dobru socijalizaciju. Komunikacija s odraslima omogućit će dobar razvoj jezika samo ako se dijete uključuje u razgovor. Ne zaboravimo, dijete sve uči kroz igru, ali pritom je važno naglasiti da nije igračka ono što potiče razvoj mozga, već je to iskustvo igre. Posljednja dva čimbenika koja potiču kvalitetan razvoj mozga su glazba i čitanje. Važno je uključiti dijete, muzicirati s njim i čitati s njim njegovu najdražu knjigu dok je ne nauči napamet.